Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000455 10 Kž 3 od 28.09.2010. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba okružnog tužioca u Doboju i potvrđena presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000455 09 K od 04.03.2010. godine, kojom je Rajko Savić, sin Božidara iz Doboja (1962.) oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske.

 

 

(opširnije)

 

VRHOVNI SUD

REPUBLIKE SRPSKE

Broj: 13 0 K 000455 10 Kž 3

Banja Luka, 28.9.2010. godine

 

 

U IME REPUBLIKE SRPSKE!

 

 

            Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću sastavljenom od sudija, mr Veljka Ikanovića kao predsjednika vijeća, Dragomira Miljevića i Gorane Mikeš, kao članova vijeća, uz učešće zapisničara Sofije Ribić, u  krivičnom predmetu protiv optuženog Rajka Savića, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, odlučujući o žalbi okružnog tužioca u Doboju, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 00455 09 K od 04.3.2010. godine, u sjednici vijeća kojoj su prisustvovali republički tužilac mr Nenad Vranješ, optuženi i njegov branilac, advokat Milenko Radonjić iz Doboja, donio je 28.9.2010. godine

 

 

 

P R E S U D U

 

            Odbija se, kao neosnovana, žalba okružnog tužioca u Doboju i potvrđuje presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 00455 09 K od 04.3.2010. godine.

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

            Presudom Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 00455 09 K od 04.3.2010. godine, optuženi Rajko Savić je na osnovu člana 298. tačka b) Zakona o krivičnom postupku - Prečišćeni tekst (u daljem tekstu ZKP), oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu KZ RS).

 

            Na osnovu člana 56. i 62. stav 1. KZ RS optuženom je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja pištolja marke "Bereta 9000 S", kalibra 9 mm, Para, fabrički broj CZ 016039, sa okvirom i 7 metaka istog kalibra.

 

            Na osnovu člana 100. stav 1. ZKP odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

 

            Oštećeni su na osnovu člana 108. stav 4. ZKP sa imovinskopravnim zahtjevom u cjelini upućeni na parnicu.

 

            Protiv te presude blagovremeno je izjavio žalbu okružni tužilac zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) i stava 2. ZKP, povrede Krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalba predlaže da se pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom Republike Srpske.

 

            Branilac optuženog je podnio odgovor na žalbu u kome je predložio da se žalba tužioca kao neosnovana odbije i pobijana presuda potvrdi.

 

            Na sjednici vijeća republički tužilac je izložio žalbu okružnog tužioca i ostao kod navoda i prijedloga iz žalbe, a branilac optuženog je izložio odgovor na žalbu, ostao kod navoda i prijedloga iz odgovora, a što je podržao i optuženi.

 

            Razmatrajući spis, pobijanu presudu, žalbu i odgovor na žalbu, odlučeno je kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

 

            Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) ZKP koju žalba vidi u nerazumljivosti izreke presude te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da je prvostepeni sud u toku glavnog pretresa i prilikom donošenja presude nepravilno primjenio odredbe Zakona o krivičnom postupku koje su bile od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, po ocjeni ovoga suda nisu počinjene. U ovom osnovu pobijanja presude žalba ističe da se iz izreke pobijane presude, ne može zaključiti po kom pravnom osnovu je sud tu presudu donio, jer da navođenje odredbe člana 298. tačka b) ZKP u uvodu presude, čini izreku presude nerazumljivom. Ovaj žalbeni prigovor nije osnovan. Izreka presude je jasna i razumljiva, ona sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret potvrđenom optužnicom, a propuštanjem da se u izreci navede osnov po kojem je optuženi oslobođen od optužbe, ne čini tu izreku nerazumljivom. Ovo zbog toga što odredba člana 304. stav 9. ZKP propisuje, da ako se optuženi oslobađa od optužbe u obrazloženju će se navesti iz kojih se razloga navedenih u članu 298. ZKP, to čini.       

 

            Nije učinjena ni bitna povreda odredaba člana 311. stav 2. ZKP, koju žalba vidi u tome da  presuda ne sadrži valjano obrazloženje o procesnom svojstvu Hedžić dr Šefika koji je saslušan na glavnom pretresu, jer je tužilac na glavnom pretresu prigovorio da se ovaj vještak ne nalazi na listi vještaka koje je utvrdilo Ministarstvo pravde Federacije, te da je izvođenjem ovog dokaza po prijedlogu odbrane prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP, što je u ovom slučaju imalo uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

 

            Ni ovaj prigovor žalbe nije osnovan, jer je prvostepeni sud procesnim rješenjem sa glavnog pretresa od 05.02.2010. godine prihvatio prijedlog odbrane da se Hedžić dr Šefik koji je po naredbi tužioca u fazi istrage kao vještak neuropsihijatar dao svoj pismeni nalaz i mišljenje, sasluša kao vještak odbrane, jer tužilac u optužnici, u dijelu koji se odnosi na prijedlog dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem ovog vještaka. Što se tiče prigovora da vještak dr Šefik Hedžić nije na listi stalnih sudskih vještaka, ni taj prigovor nije od uticaja na pravilno i zakonito donošenje presude, jer je vještak stručno lice koje se angažuje kada je za utvrđivanje određenih činjenica u postupku pred sudom potrebno stručno znanje sa kojim sud ne raspolaže, pa je bez uticaja tvrdnja žalbe da ovaj vještak nije na listi stalnih sudskih vještaka.

 

            U vezi sa žalbenim prigovorom da je vještačenje Hedžić dr Šefika imalo odlučujuću ulogu u donošenju odluke o neuračunljivosti optuženog, te da je zbog toga sud mogao u smislu člana 276. stav 2. tačka d) ZKP eventualno naložiti novo vještačenje, ovaj sud naglašava da ni taj prigovor nije osnovan iz razloga što dokaze na glavnom pretresu izvode stranke, što pretpostavlja da one trebaju prateći tok dokaznog postupka procjeniti da li ima potrebe da se dokazni postupak u određenom smislu dopuni ili ne. Izvođenje dokaza u smislu člana 276. stav 2. tačka d) ZKP može narediti sud, ali u ovom slučaju prvostepeni sud je pravilno ocijenio da za izvođenjem takvih dokaza nije bilo potrebe.

 

            Ključni prigovori žalbe tužioca se odnose na manjkavost činjenične osnove pobijane presude u dijelu koji se odnosi na činjenice i okolnosti na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio da optuženi u vrijeme izvršenja djela nije bio sposoban da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima.

 

            U ovom osnovu pobijanja presude žalba ističe da je prvostepeni sud svoja utvrđenja o tome zasnovao na nalazima tima vještaka Univerzitetsko kliničkog centra u Tuzli (u daljem tekstu UKC), dr Alije Sutovića, specijaliste forezničke psihijatrije, dr Almase Kapidžić, specijaliste neuropsihijatra i epileptologa i Emine Zoletić, psihologa, te nalaza vještaka dr Šefika Hedžića, a odbio da prihvati nalaz i mišljenje vještaka Psihijatrijske bolnice Sokolac dr Zorice Lazarević, specijaliste neuropsihijatra i dr Radmile Ćeranić, takođe specijaliste neuropsihijatra, te psihologa Biljane Nešković.

 

            Iznoseći prigovore u ovom osnovu pobijanja presude žalba ukazuje na neuvjerljivost svjedočenja vještaka UKC Tuzla, ističući da su na brojna pitanja koja su im postavljana od strane tužioca odgovarali uopšteno, pozivajući se na naučna saznanja iz oblasti svojih specijalnosti, gubeći pri tome iz vida događaj koji je predmet postupka pred sudom. Posebno žalba zamjera pobijanoj presudi što je prihvatila nalaz vještaka dr Šefika Hedžića, jer ovaj vještak u svojedočenju na glavnom pretresu nije dao valjano obrazloženje o stanju u kojem se nalazio optuženi u vrijeme izvršenja djela, jer se nije izjasnio o kojoj vrsti sumračnog stanja se radilo kod optuženog te o kakvoj vrsti epileptičnog napada se radilo da bi optuženi mogao doći u sumračno stanje. Ovo naročito ako je prethodno redovno koristio odgovarajuću terapiju. Kritikujući zaključke pobijane presude o prihvatanju nalaza vještaka UKC Tuzla i vještaka Šefika Hedžića, žalba ističe da je prvostepeni sud neosnovano odbio prihvatiti nalaz vještaka Psihijatrijske klinike Sokolac iz kojeg proizilazi da se optuženi u vrijeme izvršenja djela nalazio u stanju povišene emocioanalne napetosti sa afektom gnjeva i da je njegova sposobnost da shvati značaj djela kao i mogućnost da upravlja postupcima bila smanjena do stepena bitnog, ali ne i bitno. Zbog toga žalba smatra da je činjenično stanje u dijelu u kojem je pobijana presuda prihvatila da optuženi nije bio sposoban da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

            Izneseni prigovori po ocjeni ovoga suda nisu osnovani.

 

            Pobijana presuda je sve nalaze vještačenja po vještacima neuropsihijatrima, pravilno ocjenila u smislu člana 295. stav 2. ZKP te pravilno postupila kada je prihvatajući nalaze vještaka UKC Tuzla i dr Šefika Hedžića zaključila da optuženi u vrijeme izvršenja djela nije bio sposoban da shvati značaj djela, niti da upravlja svojim postupcima. O tome zašto je ove nalaze prihvatila, pobijana presuda je na stranama 13 - 28 iznijela detaljno obrazloženje koje i ovaj sud prihvata. Naime, prije svega je pobijana presuda detaljno iznijela sadržaj nalaza vještaka dr Šefika Hedžića, Psihijatrijske klinike Sokolac i UKC Tuzla.

 

            U obrazloženju pobijane presude su izneseni sadržaji nalaza i mišljenja svih vještaka, sadržaji odgovora na pitanja koja su vještacima odbrane postavljana u direktnom ispitivanju od strane branioca i optuženog kao i

unakrsnom ispitivanju od strane tužioca. Isto se odnosi i na sadržaj pitanja koja su postavljana vještacima Psihijatrijske klinike Sokolac u direktnom ispitivanju od strane tužioca i u unakrsnom ispitivanju od strane optuženog i njegovog branioca. Analizom sadržaja nalaza vještaka odbrane s jedne i nalaza vještaka Psihijatrijske klinike Sokolac, kao dokaza tužilaštva, pobijana presuda se opredjelila da prihvati nalaze vještaka odbrane obrazlažući takav svoj stav ne samo uvjerljivošću sadržaja ovih nalaza i datih odgovora na postavljena im pitanja, već je to učinila ukazujući na nepotpunost vještaka Psihijatrijske klinike Sokolac i datih odgovora na postavljena im pitanja u unakrsnom ispitivanju od strane tužioca, već i zbog toga što tim vještaka Psihijatrijske klinike Sokolac nije u toku vještačenja uključio i specijalistu epileptologa, optuženom je ukinuta antiepileptička terapija, iz mišljenja ovih vještaka proizilazi da kod optuženog nije utvrđeno postojanje duševne bolesti, duševne zaostalosti niti privremenog duševnog poremećaja, iako iz nalaza ovih vještaka proizilazi da optuženi boluje od epilepsije. Ovaj tim u pisanom nalazu a i u svjedočenju na glavnom pretresu u iskazima koje su dali vještaci tvrdi da optuženi u vrijeme izvršenja djela nije imao epileptični napad.

 

            Nasuprot tome tim vještaka UKC Tuzla je u pisanom nalazu i mišljenju koje se zasniva, ne samo na psihijatrijskom posmatranju optuženog u Psihijatrijskoj klinici u Tuzli od 14.12. do 29.12.2009. godine, već i na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju optuženog od epilepsije, na osnovu heteroanamnestičkih podataka do kojih je došao kroz intervjue sa srodnicima optuženog (suprugom, bratom i bratićem), u mišljenju istakao da optuženi boluje od trajne neuropsihijatrijske bolesti i to epilepsije simptomatske geneze, porekla lijevog temporalnog lobusa mozga, da je u vrijeme izvršenja djela optuženi imao kompleksni epilepsijski napad sa postiktalnim sumračnim stanjem tokom kog pacijent (optuženi) nije svjestan svojih postupaka i za koji period postoji potpuna amnezija, te da optuženi u vrijeme izvršenja djela nije mogao shvatiti značaj djela, niti je bio u stanju upravljati svojim postupcima.

 

            Pobijana presuda je stoga pravilno postupila kada je sa razloga koje je navela u obrazloženju prihvatila vještačenja vještaka UKC Tuzla i dr Šefika Hedžića, a odbacila kao neprihvatljiv nalaz vještaka Neuropsihijatrijske klinike Sokolac. Takav stav pobijane presude prihvata i ovaj sud. Uz sve rečeno, ovaj sud naglašava da su vještaci UKC Tuzla, posebno vještak dr Almasa Kapidžić, epileptolog, a što je u svom svjedočenju potvrdio i vještak foreznički psihijatar dr Alija Sutović bili kategorični u tome da se otpuženom u toku neuropsihijatrijskog posmatranja u Psihijatrijskoj klinici Sokolac nije smjela isključiti antiepileptička terapija i da se ova terapija isključuje samo u slučaju kada se pacijent (u ovom slučaju optuženi) priprema za operativni zahvat. Osim toga vještaci UKC Tuzla su decidni u stavu da je optuženi u vrijeme izvršenja djela imao kompleksni epileptički napad, detaljno su objasnili na osnovu čega su dali takvo mišljenje, ističući pri tome da su uporište za takav zaključak imali ne samo na osnovu psihijatrijskog posmatranja optuženog već i ranije medicinske dokumentacije iz koje proizilazi da je on u periodu od 1995. godine imao više epileptičnih napada što je potvrđeno ne samo priloženom medicinskom dokumentacijom koju su imali na raspolaganju, već i na osnovu heteroanamnestičkih podataka koje su dobili od srodnika optuženog koji su se izjašnjavali o ponašanju optuženog u situacijama kada je takve napada imao. Konačno vještaci UKC Tuzla su zbog toga što su kod optuženog utvrdili epilepsiju simptomatske geneze, porekla lijevog temporalnog lobusa mozga utvrdili, a suprotno nalazu vještaka Psihijatrijske klinike Sokolac iz kojeg proizilazi da optuženi uopšte nije imao epileptični napad, da optuženi boluje od trajne neuropsihijatrijske bolesti od koje se ne može izliječiti, ali se uz odgovarajuću terapiju, ta bolest može kontrolisati. Vještaci Psihijatrijske klinike Sokolac istina utvrđuju postojanje epilepsije, ali isključuju postojanje epileptičkog napada u vrijeme izvršenja djela. Ovi vještaci svoje mišljenje i po ocjeni ovoga suda pretežno zasnivaju na ponašanju optuženog pre izvršenja djela kao i nakon izvršenja djela, pa su iz takvog ponašanja i zaključili da je sposobnost optuženog da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno.

 

            I vještaci UKC Tuzla su imali u vidu ponašanje optuženog prije, u toku i poslije izvršenja djela ali su zaključili da je njegova uračunljivost u vrijeme izvršenja djela bila isključena.

 

            Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud donoseći presudu na osnovu člana 298. tačka b) ZKP činjenično stanje kada je o uračunljivosti riječ utvrdio potpuno i pravilno, da nije počinio bitne povrede na koje se ukazuje žalbom tužioca, a nije ni povrijedio Krivični zakon jer je pravilno utvrdio da u ovom slučaju postoji okolnost koja isključuje krivičnu odgovornost, a ta okolnost je da optuženi u vrijeme izvršenja djela koje mu se stavlja na teret nije bio u stanju da shvati značaj djela niti u stanju da upravlja svojim postupcima.

 

            Stoga ovaj sud nalazi da žalba okružnog tužioca nije osnovana, zbog čega je valjalo tu žalbu odbiti na osnovu člana 327. ZKP i pobijanu presudu potvrditi.

 

 

 

            Zapisničar                                                                         Predsjednik vijeća

 

          Sofija Ribić                                                                         mr Veljko Ikanović